POBJEDNIČKA PRIČA

Crvena rijeka neujednačeno se kreće trgom.

Njihove misli su preglasne, njihove riječi ne bitne. U masi drugih glasova, jedino prepoznajem muk. Tišinu koju nisam mogao razbiti ni dok je ona bila dostižna. Žamor postaje sve glasniji. Koncentriram se, pretvaram ga u samo šum u pozadini, ali ne uspijevam ga izbaciti iz glave.

Podne otkuca prvi put.

Pratim izraze na njihovim licima. Hvatam svaki osmijeh kojim otkriju plastične vampirske očnjake. Pitam se da li itko od njih poželi da su pravi, kao što je to ona željela.

Možda je bila u pravu. Možda sam trebao udovoljiti toj njezinoj želji. Možda bi tada bila ovdje uz mene, smijala se zajedno sa mnom pod crvenim kukuljicama, radujući se glupom ljudskom blagdanu. Možda bi još uvijek bila živa.

Zvono udari treći put.

Dopustim sebi da se zavaram. Pronađem je u svakoj od njih. U očima boje čokolade, crnokose djevojke koja se probila na pročelje kolone. U osmijehu žene s djetetom u naručju. U pokretima jedne od sestara blizanki. Pokušavam pronaći nadu, ali sjećanja su svježa, prejasna, bol ne jenjava, jedino što pronalazim je praznina. Sve joj sliče, a sve su nedovoljne.

U posljednji trenutak se zaustavim, umalo mi se omakne.

Smeđokosa sedmogodišnjakinja padne na pod. Čvrsto stisnem šake gledajući kako je otac podiže u naručje.

Trebao sam biti tamo, trebao sam je spriječiti, trebao sam je uhvatiti.

Zvono se oglasi sedmi put.

Ispružim ruku na podnevno sunce, tako da samo ja vidim, samo da provjerim hoće li sve ići po planu, kao da postoji sumnja. Svijetla zaigraju na mom otvorenom dlanu. Ona je to nazivala čarolijom, ja to zovem prokletstvom.

Začujem njihove korake, osjetim njihov miris.

Uspjet ću, zatvorim oči i zakoračim.

Otkuca podne.

Osjetim Felixovu ruku na ramenu prije nego što me zrake sunca dodirnu. Dok otvorim oči ponovno sam u sigurnoj sjeni uličice. Ne trebam vidjeti izraz na Felixovu licu, ni Demetrijev osmijeh da znam što slijedi. Upalilo je.

Bacim posljednji pogled prema trgu opraštajući se od života. Tada je ugledam.

Nesvjesno se istrgnem iz Felixova stiska, dovoljno iznenadno da me ne stigne zaustaviti, približim se izlazu na trg ponovno zaboravljajući pravila. Bol me sustigne iako ni Felix ni Demetri ne naprave ni koraka.

„Nedostajao sam ti Jane?“ promucam.

Figura pod kukuljicom se zlobno osmjehne, osmijehom koji ne odgovara djetinjem licu. Novi val boli me obori na koljena, ali ipak mahnitim pogledom pokušavam pronaći njezino poznato lice. U gužvi je, pokušava pronaći put vani.

Jane se koncentrira jače. Bol je ne izdrživa, želi da vrištim, ali umjesto toga osmijeh zapleše na mom licu. Nikad nisam ni pomislio da bih se mogao ovako zavarati, stvoriti ovako savršenu iluziju.

Sada je bol već pritisnula moje lice na hladni popločani pod. Moja glava puca, a moje tijelo se izvija. Stisnem šake i podignem pogled. Želim ju vidjeti još jednom.

Shvatim da je stvarna tek kada je sitna ženska figura, pod crvenom kukuljicom uhvati u čvrsti zagrljaj ne dopuštajući joj da uleti u uličicu, u moj zagrljaj. Povjerujem tek kada vjetar ispuni moje nosnice njenim mirisom. Jači je nego ga se sjećam, zapali vatru na dnu moga grla, čini me žednim.

Tek tada shvatim da je bol prestala. Demetri nešto promumlja tiho, za sebe, hvatajući me kada i Felix. Ponovno sam na nogama, ali tlo i dalje nije sigurno. Ne marim.

Živa je. Uhvatim okus Aliceinih misli, dok me odvlače dalje od svega što mi je bitno, dalje i od znatiželjnih pogleda, dublje u tamu uličice. Ona će biti dobro, moja obitelj će se pobrinuti da bude sigurna. Bol će s vremenom otupjeti, mada nikada neće zaboraviti, nikada me neće sasvim pustiti. Ponovno će se zaljubiti, udati, imati djecu. Ona će biti sretna i živjet će još dugo, umrijet će ljudska i voljena. Bit će sretna i bez mene, baš kako sam htio.

Stvarna bol propara moje tijelo. Ponovno sam na podu. Odvlačim sam sebi pozornost.. Pokušavam se prisjetiti jesam li joj rekao da je volim. Pitam se hoće li povjerovati kada joj Alice kaže koliko mi je žao što sam je ostavio. Zna li Alice da joj opraštam pogrešku.

Zamišljam naš zajednički život da su stvari bile drugačije, znajući da toga neće biti. Znajući da neću ponovno vidjeti njezino lice, nikad više. Svi naši trenutci lete pred mojim očima, ali tama pobjeđuje.

Posljednje riječi na mojim usnama. Ono najvrjednije što imam. Slatko poput njezina mirisa, njezino ime. „Bella...“